"Ležao sam u lokvi krvi i čekao dalju sudbinu": Svedočanstvo o jezivom ustaškom zločinu u glinskoj crkvi koje ledi krv u žilama
Dodajte Kurir u vaš Google izborGlina je 1941. godine bila mesto jednog od najtežih zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom u NDH.
Na priču o jednom od najtežih zločina nad Srbima u vreme NDH podsetila je i Fejsbuk stranica "Zanimljiva istorija i geografija", koja je objavila svedočanstva Ljubana Jednaka, preživele žrtve masakra, i Hilmije Berberovića, jednog od učesnika zločina.
U banijskom gradu Glini, sredinom 1941. godine, ubijeni su svi Srbi stariji od 16 godina, potom je streljano 1.200 Srba u obližnjem Banskom Grabovcu, da bi krvavi ustaški pir vrhunac dostigao monstruoznim masakrom u glinskoj crkvikrajem jula 1941. Bio je to jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH (a bilo ih je na hiljade). Srbe zatvorene u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su odvodile po grupama do stratišta u Glinsko Novo Selo, Hadžer i Prekopu, gde su ih zverski mučili, najsvirepije ubijali i pokopavali u već iskopane jame.
"Tog 29. avgusta 1941. sedeo sam kod kuće, u Selištu. Ljudi su u selu i okolini bili zaplašeni, jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vesti o namerama ustaša. Govorilo se, da su sad ovde, sad tamo, nekoga ubili. Ali, ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu verovali da su glasine istinite.
29. avgusta nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspeo sam se provući i pobegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednoj kući, kad dođe jedna baba: "Bežite, evo ustaša!"
Opet sam pobegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli, da su me ustaše već tražili. Iz ovog su sela već bili odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Niko nije znao šta će biti sa odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.
Sakrio sam se bio za neko vreme i razmišljao, šta da radim... Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu.
"U zao čas naletim na ustašu"
U zao čas! Na raskrsnici naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta nameravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše hapsiti! Trebao sam da na njega navalim i pobegnem, pa bi me možda mimoišle patnje koje sam doživeo.
Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali srpsku majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lepu svečanost. Slutili smo zlo.
Pitali su nas, da li hoćemo da nas smeste u crkvu, ili u opštinu. Padali su razni odgovori. I mene su pitali. Video sam, da je besmisleno birati, pa sam odgovorio, da mi je svejedno.
Dali su me u opštinu.
Bežati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima koji su bili do zuba naoružani. Režali su na nas kao besni psi. Ljudi su drhtali i znojili se, neki mladi, još dete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i posmatrao pred kućom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bili su tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam verovao da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali! Dugo smo sedeli u opštini, premeštali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se, što će se dogoditi. Osetio sam glad, ali hrane nije bilo.
"Kamion je bio krcat Srbima"
Oko tri sata zabruji pred opštinom kamion. Provirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.
Kad je kamion stao, izdere se ustaša Tusić, da pregledaju uhapšene, nemaju li oružja. Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama uhapšenih. Zapomaganje i vika:
- Nemojte, braćo! Spasite, kumim vas Bogom! ...
Psovke i udarci.
Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednog starca, lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i čuli su se uzdasi jadnog čoveka.
Srušio se, ali se opet pridigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je s čela prokapala krv na njegovu belu košulju. Jedan dečarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su leteli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormara, krv je prskala na pod. Prostačke kletve i zverski smeh ustaša, pomešali su se sa vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava.
- Majku vam srpsku, pi**ćete danas krv - urlali su podivljale ustaše.
- Gospodine, pa šta sam vam skrivio. Nemojte, ako Boga znate! Smiluj se! - Zaklinjali su tučeni.
Razbojnici su tučenima prevrtali džepove i otimali im novac. Ljudi su sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama je izbila svađa zbog plena.
Kod pretrage jednog čoveka, pronašli su 3.000 dinara i počeli su se za te pare tući.
Onda su nas izveli pred kuću. Vratio se prazan kamion. Gledao sam naokolo, neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca.
Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:
- Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam, da ne mogu i ne smem.
I okrenu se. Pala je komanda.
"Teraju nas kundacima i cevima od pušaka u kamion"
Oko kamiona ustaše. Teraju nas kundacima i cevima od pušaka u kamion. Nesretnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je bilo teško, jer su bili isprebijani. Kad je kamion pošao, zaleteo se na mene Đuro, kojega sam maločas molio da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali, pre nego što sam uspeo da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir! Zaprepastio sam se, kako se čovek u času prometnuo u zver. Nisam to shvatao, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja? (pitanje svih pitanja!?)
Nisu nas daleko vozili kamionom. Na železničkoj stanici u Topuskom, iskrcali su nas. Tu je već bilo nešto Srba iz okolnih sela. Gurali su ih u vagone. I nas su terali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom teretnom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugome po nogama.
Bilo je nesnosno vruće i jedva smo disali. Šta dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu zraka. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvest, dečaci su zapomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ.
Vagoni su stajali na pruzi i čekali odnekuda lokomotivu. Vreme je prolazilo, činilo mi se da sve traje večnost. Privukao sam se prozorčiću i ugledao pred vagonom Stanka Žužića iz Gredana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga, da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.
- Marš, svinjo! - Bio je njegov odgovor.
- Stanko, ako Boga znaš, vode mi dodaj - molio sam dalje.
- Marš!
Spuštala se noć. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su da mokre ispod sebe. Zagušljivost je postala još teža. Ljudi su želeli da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali, lokomotiva nije dolazila. Prošla je čitava noć. U zoru su počele pripreme za odlazak.
- Prikopčaj ovaj vagon - čuli smo komandu izvana - ovi idu na prisilni rad.
Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati večno. Naći će se pravde i za nas u svetu.
U tom raspoloženju dovezao nas je voz do Gline. Vrata se sa bukom otvoriše. Sveži je vazduh prostrujao u vagon. Po dvojica smo skakali iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Gledali su nas krvavo.
Odvedoše nas pred Glinsku crkvu. Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač, Nikica Vidaković:
- Došli ste, majku vam vlašku! De, uvedi ih, da se pomole svom srpskom bogu. Biće im za dušu. Trkni po ključeve, da sve mrcine zatvorimo u crkvu.
Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati. Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrteli glavom i govorili da će nas pobiti. Većina se nadala, da ćemo na prisilan rad. Bili smo žedni i gladni. Polegali smo. Škljocnu brava na vratima. Ulaze neki Paja Kreštalica i Milić:
- Diži se!
Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis, da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici.
Nade su ponovno rasle.
Oko podne dolazi neki ustaški natporučnik i pita nas, ima li koga, ko je prekršten. Javila su se dvojica, i njih je natporučnik poveo sa sobom.
- Biće, da ovi ne moraju na prisilni rad - tešili su se neki.
Posle podne opet uđoše neki ustaše.
- Ko je Pero Miljević? Pero se javio.
- Deder, golube, priđi bliže. Šta ti znaš o četnicima? Govori sve šta znaš.
- Znam, da ima popis četnika kod notara - govorio je ustrašeni Pero.
- A jesi li ti četnik?
- Nisam.
- Nisi, boga ti tvoga! Nisi četnik, je li, kurvo vlaška! A ko je godine 1935. pucao na Malinci, ha?
Majku ti tvoju.
I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su doneli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrneo. Najpre je vikao, kasnije je samo stenjao.
I opet odoše. Pred noć su došle neki ustaše:
- Ko ima novaca, neka dade, kupit će im se hrana.
Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara. Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu.
Ali, niko se nije vratio sa hranom.
U suton je stao pred crkvom kamion. Došao je tiho i, tek kad su se vrata otvorila, začulo se zujanje motora. Protrnuli smo. Zašto nas u noći hoće odvesti? Ali, pre nego što smo se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.
- Palite sveće!
Ljudi su užurbano počeli paliti sveće. Oko nekih sveća dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htele goreti. Nisam sujeveran, ali sam dobro video, da velike sveće nisu htele da gore. "To je neki znak", šaptali su starci drhtavim usnama.
Svetlo drhtavih sveća osvetlilo je crkvu i ljude. Sene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo, da se u tišini mogu nadaleko čuti.
- Verujete li u našeg poglavnika? - Zaurla jedan ustaša.
- Verujemo - čulo se nekoliko glasova.
- Vičite: "Živeo poglavnik!" Neki su vikali.
- Jače, majku vam srpsku! Jače!
Odjednom zapuca karabin preko naših glava.
- Lezi - viče jedan krvnik.
Složismo se svi, ko jedan, na crkveni pod.
- Diži se! Lezi, diži se, lezi. Nespretni su se ljudi dizali i opet padali. Tako, nekoliko puta, doknije jedan razbojnik riknuo na ustaše:
- Šta se igrate, boga vam vašeg! Skidaj sa sebe sve - okrenuo se prema nama, odela, cipele, sve!
"Srce je tuklo užurbano"
Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, pantalone. Ljudi su seli i počeli skidati cipele. Niko nije pitao zašto treba skidati. Svi su radili brzo kao u nekoj groznici, sve u strahu, da će biti zlo ako ne požure. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano.
Dok smo se svlačili, razbojnici su haračili i razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su banditi na nas, peneći od besa i psujući u sav glas.
Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama. Kao pomamni počeli su po nama gaziti, tući nas kundacima i puščanim cevima, udarati nas cokulama, gde god stigoše. Nastala je zaglušna kuknjava, plač i zapomaganje.
- Gde je Pero Miljević? - Pita neki ustaša.
Pero se javlja slabim glasom. Bio je već teško isprebijan i molio je da ga ne tuku. Opet su ga ispitivali o četnicima.
U ruci ustaše bljesnuo je nož u osvetljenju crkvene sveće. Zastao nam je dah.
Polako se ustaša primakao Peri i što bi trenuo, zabio mu nož u vrat. Pero pade bez reči. Krv je šiknula, i čulo se još samo krkljanje čoveka koji je umirao. Videlo se, da je ustaša vešt u svom krvavom zanatu.
Pitali su i nas ostale, znamo li šta o četnicima. Javio se neki Stojan Bajić, da će nešto reći o četnicima. Verovao je, jadan, da će spasiti glavu.
- Sve kaži, bićeš pušten kući - hrabre ga razbojnici.
- Sve ću reći, samo me pustite.
Stojan je nešto pričao, ali nije ni dospeo svoju priču dovršiti. Zaklali su i njega.
Nastalo je sada sveopšte klanje. "Kolji, kolji!", vikao je jedan razbojnik.
To se ne može opisati, zastao je na čas Ljuban prešavši rukom preko čela. Kao da sada gledam, kako ljudi kleče i zaklinju ustaše, da ih poštede. Ali, jedan duboki udarac nožem u vrat i jedan zakretaj nalevo - i svršeno! Žrtva se još pokušava pridići, ali udarac kundakom u glavu dovršava krvničko delo. Neki se otimaju, dižu ruke na odbranu, drugi čekaju na udarac kao ovce. Jednome je udarac nožem, mesto u vrat, sletio u lice, drugome u ruku, neko je potrčao, a ustaša nagnuo za njim i zahvatio ga nožem pred zidom. Prskao je mozak, krv je klokotala po kamenitom crkvenom podu i polako, u širokom mlazu, tekla prema crkvenim vratima.
Iz početka zaglušna vika, pomalo je jenjavala. Ali, ubijanje bespomoćnih ljudi trajalo je čitavu večnost. Čuli su se jauci onih koji su ležali u krvi. Nisu još svi bili mrtvi.
Gledao sam prizor šćućuren uza zid. U uglu iza crkvenog ormarića bila je tama. Zavukoh se iza ormarića, čekajući da ustaše svrše svoj posao.
Sve je više tišina ovladavala crkvom. Žrtve su ležale razbacane po čitavoj prostoriji. Poneki je još trzao nogom ili rukom, odnekuda se još čulo stenjanje. Ustaše su se odmarali, brisali krvave noževe i kundake. Neki su izašli pred crkvu.
Jednog momenta, kad se sve smirilo, i kad su se razbojnici skupili pred vratima, skočih nečujno iz svoga skloništa i bacih se među poklane, u mlaz još tople krvi. Za mnom je skočio još jedan, koji se bio takođe sakrio. Ispružili smo se kao mrtvi među mrtvima. Ali, ovaj drugi, koji je sledio moj primer, zlo je svršio: ušao je ustaša, opazio je da se miče i prišao mu. Gurnuo ga nogom:
- Diži se! Čovek se digao.
- Deder glavu na stol!
Zgrabio ga za kosu i pritisnuo mu glavu na stol. Tada je nožem zarezao u vrat i naredio jadnom čoveku da peva. Krv je šiktala iz vrata, a iz grla žrtve čulo se krkljanje. Drugi razbojnik zamahnu strahovito kundakom: glava je bila razmrskana, a nemoćno telo klonu.
Trojica su se sakrila u oltar. Kasnije su se popeli na zvonik. Posle sam saznao, da su tamo bili dva dana i dve noći i da se nikakvim obećanjima nisu dali sklonuti da siđu. Nakon dva dana, skinuo ih je hicima iz puške ustaša Stevo Mulac.
Ležim ja tako u lokvi krvi među pobijenim Srbima i čekam dalju sudbinu. Ustaše razgovaraju o svršenom poslu. Hvale se i cerekaju. Iznenada, jedan mladić, koji je kraj mene ležao, diže krvavu glavu i zastenje.
- Nije gotovo, majku vam vašu! Uz psovku priskoči mu ustaša i ubije ga. I sada se lupeži dosetiše, da bi još neko među nama mogao biti živ, i počeše redom tući kundacima po žrtvama i zabadati noževe. Dobio sam nekoliko udaraca kundakom, ali se nisam ni pomakao. Jedan od koljača udarao je nožem redom. Približavao se prema meni. Zarinuo je nož u telo pokraj mene, a zatim kleknuo meni na leđa i udario u telo sledećeg. Mene je preskočio. Čitavo vreme nije me napuštalo uverenje da ću biti spašen.
Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stepeništu mi je glava udarila o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života.
Baciše me na kamion, koji je već bio skoro pun leševa. Ležao sam na leđima. I dalje su ustaše slagali svoje žrtve. Bila je već kasna noć. Vrebao sam priliku da se izvučem, ali ona se nije ukazala. Kako sam ležao nauznak, doživeo sam tada još strašniju stvar: na mene položiše leš ubijenog čoveka, a njegov prerezani grkljan pokrije mi usta.
Nisam verovao, da čovek može u tako kratkom roku preživeti takve strahote. No, meni se usekla tada u mozak misao, uverenje, da neću poginuti. Možda me je ta sigurnost i spasila.
Evo, kako je bilo dalje:
Nismo se daleko vozili. Uskoro sam osetio da kamion ide po neravnom tlu. Čuo sam komandu:
- Vozi bliže jami!
Tu su čekali krvnici, koji su i ovde, nad jamom, obavljali svoj posao. Velika jama bila je već do polovine puna leševa. Bacali su nas sa kamiona u jamu. U samoj jami slagali su ustaše leševe kao cepanice.
Uhvatiše me za ruke i noge i zaljuljavši me nekoliko puta, baciše me u jamu. Pao sam na mekano, na leševe. Vukli su me još malo po jami i složili me na određeno mesto. Imao sam sreću, našao sam se opet pri vrhu.
Čitavu sam jednu večnost tu ležao. I dalje su stizali kamioni, i to sa živim ljudima. Tu, nad jamom, tukli su ih sekirama i čekićima po glavi i bacali ih u jamu. Nije tu bilo mnogo vike i zapomaganja. U noćnoj tišini čuli su se najviše udarci sekirom, koji prigušeni jauk i ustaške psovke. Iskrvavljena tela muklo su padala u jamu.
Doveli su jednu mladu ženu. Mislim, da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame silovali i zatim je ubili iz karabina.
"Nije primetio, da sam živ"
Kasno u noći bio je krvavi posao završen. Neki su krvnici još skakali u jamu i hodajući po leševima tražili prstenje i druge vrednije stvari. Jednome je zapela za oko moja majica. Počeo me natezati i prevrtati, da mi je skine. Soptao je, mučio se i konačno je skinuo. Nije primetio, da sam živ.
Postalo mi je još hladnije i drhtao sam. Plašio sam se da ustaše ne zapaze drhtanje.
Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva još se pomerala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu.
I konačno, sve se smirilo. Krvnici su se okupili podaleko od jame oko fenjera, razgovarajući o svojim "podvizima". Skoro potpuna tama ovladala je jamom i okolinom. Počeo sam se pripremati na beg.
Ispitujući pogledom okolinu i pridigavši se malko, odjednom zapazih da se među leševima diže jedna prikaza. Dopuzala je do mene.
- Jesi li živ? - pitao je šapatom čovek. Ćutao sam i nisam ni ovoj preživeloj žrtvi hteo priznati da sam živ. Ali, čovek me je gurkao i šaptao mi da treba bežati.
Sporazumeli smo se i dogovorili.
Ustaše su bile zabavljene svojim pričama i bili su podalje. Okolina jame bila je u tami. Izvukli smo se nečujno jedan za drugim prema jednoj živici. Pekla me je rana na nozi, ali mogao sam da hodam. Udaljavali smo se sve više od svetla fenjera. Glasovi koljača sve su se više gubili u tami. Rastao sam se od mog sapatnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.
Nisam znao gde se nalazim, i lutao sam naokolo nasumice, u želji da što dalje odem od jame.
Oh, kako sam se zaprepastio, kad sam se, nakon lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame! Kao pomaman, okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljača.
Dolutao sam napokon do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Lončara, gde sam živeo šest meseci.
Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Mog druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatili i ubili. "
Postoji i svedočanstvo jednog od egzekutora, koljača. Radi se o Hilmiji Berberoviću, muslimanu iz okoline Bosanskog Novog koji je zarobljen u Srbiji 1941. godine, gde je trebalo da likvidira jednog nemačkog vojnika i izazove jednu od onih krivičnih ekspedicija, poznatih po odmazdi u kojoj su Nemci ubijali stotinu Srba za jednog nihovog vojnika! U njegovom saslušavanju mogu se pročitati brojni detalji koji služe za rekonstrukciju zločina. On, naime, govori da je njegova jedinica početkom juna 1941. dobila nalog da ide u Glinu, da pretrese grad i okolna sela. Pretres su radili oko dve nedelje. U međuvremenu su ubijali Srbe. Posebno je opisao događaj u pravoslavnom hramu u Glini:
"...U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi... Za vreme klanja, pred crkvom je postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha... Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gde stignemo. Za vreme klanja, nije gorela svetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor. Ovo klanje u crkvi desilo se 7-8 puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vreme klanja, svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamenjivali u magacinu, a posle se prala. Crkva je posle svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili leševe... "